Ovo je istinita priča o jednoj maci po imenu Misi. Ona je spasena sa ulice skotna, ali je imala sreće da je njena porodica želela da brine o njoj i mačićima. Međutim, sreća je bila kratkog daha, s obzirom da je Misi rodila dva mačeta koja su veoma kratko živela. Njeni ljudi su pokušali sve što mogu da je uteše, ali je Misi svakodnevno tražila svoje mačiće po kući. Kako bi joj pomogli i oraspoložili je, rešili su da je puste i da izlazi u dvorište, jer više nisu imali ideju kako joj pomoći.
Tako se, jednog dana, Misi vratila sa malim zečevima. Veoma pažljivo i polako ga je nosila, sve do njenog kreveta. Onda se vratila po drugog, trećeg. Odmah je počela da brine o njima, liže ih, ljubi, a pokušala je i da ih nahrani, samo što više nije imala mleka. Porodica nije mogla da veruje sopstvenim očima.
Ipak, bili su zabrinuti da je Misi možda ukrala zekice od zečice i da ih ona sada traži. I bili su u pravu. Izašli su u dvorište i videli uznezverenog zeca kako traži svoje mlade. Znali su da onako mali zekani ne mogu opstati bez roditelja, pa su odlučili da ih vrate. Misi se nakon nekog vremena potpuno oporavila, ali čini se i da je znala da je bebama najbolje uz majku.
Njena priča nas svakako uči kako životinje vole sve bez obzira na vrstu i pokazuju enormnu empatiju i ljubav, dok čovek često ne može ni sam sa sobom, kamoli sa drugim čovekom.